Bravo, bravo!

Pod predhodnim osvrtom Bravo, uvijek mislim kako je slika pogođena.
Ipak, gledajući sveprisutne slike, jednostavno sam morao istaknuti ovu:

Naime, dječak ( djevojčica ) nalazi se unutar bloka zgrada zatvoren sa svim mogućim stranama urbane sredine koja projicira i simbolično ali i aktualno stanje otuđenje. Ekstremno crno bijela slika ne podržava tonske prijelaze niti želi hvatati oku lijepi ambijent. Upravo suprotno, slika se može slobodno svrstati u glagolska vremena prezent, perfekt i futur što bi u konačnici bila izvedenica poput Zauvječnosti ili univerzalnosti.
Nedvojivo je kako je slika u navedenome kontekstu upečatljiva i kako je upravo na svim razinama vremena upečatljiva. Naime, obrazlažući sadržaj slike, bez obzira na trenutak ispaljivanja hica, slika nas definitivno vodi u vječnu problematiku kontinuiteta postojanosti otuđenja.
Možda bi bilo neprikladno pripustiti autoru jednu malenu i završnu pjesmicu o zvukovima, urbane sredine, otuđenja, ili pak stanja i zbivanja.
Pa eto pripuštam glazbenu pozadinu ili kulisu ove slike bez pretenzija, s Einstürzende Neubauten, i pjesmicom ”Alles in Allem”

https://www.youtube.com/watch?v=0Nz9t_4XLcc

Neko Novo, sterilno doba življenja.

Eliminacija nepotrebnog. Koncentrat sadržaja ili minimalizam unutar konceptualnog…
Bravo.

Bez obzira na autorove naume, osobno se sjetih Gustava Klimta i njegovoga STABLA ŽIVOTA.
Tu negdje unutar stabla moguće je pronaći iskonske korjene obitelji, ili ne..