Brojni uspjesi bh. fotografa i objave u prestižnom magazinu Vogue

Datum i vrijeme objave: 6. Septembar 2012. u 11:24 Kategorija: Info Autor: F.ba

Koliko je uopšte isplativo upuštati se u ovu temu,­ kada već unaprijed znate da će pokušaj otvaranja očiju javnosti biti osuđen na propast. Naravno, ima tu i istomišljenika, ali na kraju krajeva poenta nije da se naše mišljenje utuvi nekome u glavu, nego da se opšta istina stavi na stol te da se parametri vrednovanja fotografije i umjetnosti definišu kao jedni pri čemu bi se mogla izvršiti neka usmena gradacija kvaliteta fotografija i kreatora istih.

Ako kao parametar gradacije kvaliteta fotografije i umjetnosti uzmete talijanski depo Vogue.it (koji mahom fotografi u nas nazivaju „prestižnim“) onda smo u govnima do vrata. Da se razumijemo, zna se šta je Vogue, to je američki modni časopis koji je nastao prije više od 100 godina. Samim tim što se poistovjećuje sa tim talijanskim sranjem, za ljude koji su iole informisani o nečemu, kompletna šarada domaćih fotografa koji bivaju „angažovani“ za gore navedeni talijanski časopis, predstavlja cirkus domaćeg kiča kojeg ne možeš iskorijenit, nema Boga.

I onda šta se dešava. Svako selo danas ima neki blog, forum, e-magazin, ovo ono. Ja imam druga, koji ima druga, koji isto ima druga, koji uređuje takvo nešto. Što se više puta određena stvar pojavi pred očima javnosti (na nekom blogu, forumu, magazinu), uključujući i ime nekog autora povezanog sa riječi umjetnost, to ono postaje važnijim. E tako je to kod nas.  Svaki dan čitam na nekim blogovima, sajtovima, isječke iz novina „Globalna popularnost“, „Svjetska slava u Vogue“. Kurčina. Da mi je znat’ koji je od njih sebi platio kafu sa tom publikacijom.

1917. godine umjetnik  Marchel Duchamp je iskoristio otvorenost umjetničkih galerija pa je u istu izložio pisoar sa natpisom R.Mutt, čime je napravio skandal i pometnju u modernoj umjetnosti. U principu pokazao je da se sve i svašta danas može nazvati umjetnost. Da dokažemo koliki je apsurd ustvari Vogue.it, moj prijatelj je poslao fotografiju krda svinja u isti časopis i bijaše publikovan. To je umjetnost, to treba nagraditi, to je to. Krmad u Vožu. Hladno se izurinirao na sve članke i člančiće i napravio mnogo više od same fotografije. To je umjetnička izjava, performans, udar, bomba, pa tek onda fotgrafija, to je Duchamp.

Autor fotografije: Dejan Škipina

Princip rada ljudske psihe je taj da možemo, iz nekog pobunjeništva, funkcionisati samo ukoliko budemo odbijeni, popljuvani, iskritikovani, pa se dižemo iz pepela. Na taj princip radi i to talijansko govno. Fotke vam odbija neki žiri ili pojedinac, na osnovu vlastitog ukusa ili nečega sličnog. Potpiše se virtuelni ugovor, i eto kao saradnja. Pa to može napraviti i Fotografija.ba. Skovat će momci aplikaciju, vi uploadujte fotke, a ja ću ih odbijat, a aplikaciju ćemo nazvati Vogue.ba. Valja?

Da zanemarimo sve gore navedeno, rekao bih još par stvari vezanih za fotografiju u BiH. DSLR aparati jesu skupi, ali nisu nepristupačni. Danas svako može da bude fotograf, muzičar, dizajner, film-mejker. Internet nam služi da iste kreativne radove plasiramo na globalne platforme za razvoj kreativaca. Sve je to super, ali kvalitet globalnog ukusa opada jer se standard dobre fotografije ili još nije napravio ili se drži na crno bijeloj iz prošlog vijeka. Pošto nema utemeljenog imena i reference iz kolor fotografije, bauljanjem po internetu fotografi pronalaze inspiraciju u kičericama inostranih umjetnika. Skrate svoj put do nekog uspjeha koji kulminira kičom i krše neka pravila. Ali na kraju govorimo o umjetnosti, pa onda ne bi ni trebala da budu pravila. Ostaje samo da ispratimo ovaj krah koji gledamo i da pokušamo da otkrijemo nešto što još niko nije napravio, pa ćemo samo i samo tako doživjeti svjetsku slavu.

 Malo više vjere u rad, a manje u kreiranje jeftine senzacije

Kada sam prvi put pročitao naslove u medijima „ta i ta, taj i taj objavila/o u prestižnom magazinu Vogue“ bio sam zaista sretan. Znajući koliko truda treba da bi se fotka objavila u nekom inostranom magazinu, bio sam zadovoljan što je to pošlo za rukom nekome od mlađe raje, koja se redovno okuplja kod nas na portalu Fotografija.ba. Naravno, vjerovao sam autorima fotografija da ne kreiraju senzaciju, a eto vjerovao sam i medijima da će provjeriti nešto prije objave. Nažalost, nije prošlo mnogo, takvi naslovi su postali sve češći i poslije kratke provjere – stvar je vrlo jasna. Vogue.it je najobičniji depo fotografija koji radi (pretpostavljam) i nasumičnu selekciju pa može proći i file bez naziva ili fotografija koja nema veze sa modom (kako je to Dejan Škipina razotkrio u svom performansu). Nešto slično online servisima Reutersa (your view) i National Geographica (your shot) koji ipak imaju jak urednički odabir i koji su mnogo jača referenca, što opet ne znači da ste objavili nešto za Reuters ili National Geographic.

Ovaj tekst, a ni osvrt kolege Ljubomira zaista nema za cilj da nekoga omalovaži ili baci ljagu već da jednostavno krenemo ispravnim putem. Da vrednujemo nešto što zaista vrijedi  i da napornim radom dođemo do uspjeha, a ne puneći internetske i druge medijske stupce vijestima koje su na granici istine i izmišljotine. Danas, u doba globalizacije, dosta prestižnih fotografskih medija ima i svoje „online“ šareno izdanje koje obavlja svoj cilj te stvaranjem lažnog prestiža skuplja milione posjeta i tako nekome dobro puni džep. Svakome fotografu je san da bude objavljen u nekom od zaista ozbiljnih magazina, ali pročitajte neki intervju sa zaista uspješnim svjetskim fotografima, ili pročitajte njihovu biografiju pa ćete vidjeti koliko rada i znoja treba da biste uopšte primirisali takvim stvarima. Nemojmo se zavaravati. Osim toga, mislim da će ovo stvaranje jeftine senzacije najviše naškoditi samim fotografima koji su pristali na to. Ozbiljne kolege fotografi i novinari koji ipak provjere vijest sigurno ih ubuduće neće shvatati ozbiljno, a izgubljeni ugled i poštenje je teško vratiti. Pogotovo u očima nekoga ko danonoćno radi i trpi kojekakva sranja od urednika te trpi i susreće se masom ostalih gluposti da bi stekao ime i zaradio koji dinar da se prehrani. I naravno kupi novi dio opreme.

Poruka svega ovoga je da budemo iskreni prema sebi i da priznamo neke stvari. Fotografija u BiH je na veoma niskom nivou. Pola kolega ne pričaju jedni sa drugima zbog glupe sujete. Dosta kolega obara namjerno cijene svojih usluga i tako neprestano fotografiju bacaju na dno. Nemamo ozbiljnog udruženja fotografa koje će štititi interese profesije, imamo tek jedan portal o fotografiji, koji muku muči da iznađe sredstva za svoje projekte i hronično pati od nedostatka ljudi koji bi dali svoj doprinos tako što bi napisali jednu istinsku vijest o fotografiji. Vrlo je malo zaista uspješnih fotografa, mnogo ih više ne živi u BiH, a i oni koji su tu ne prave senzaciju već se uprkos svemu bore za svoje ime i da prežive. Trebali bi krenuti ispočetka – hajde da nam struka bude zaštićena, da imamo osnovna prava, da ne može svako raditi šta hoće i nazivati se kako hoće. Kakav Vogue, kakvi bakrači, nemamo ništa i vratimo se u realnost. Ponavljam, bit ću zaista sretan kada vidim sken objave u Vogue – a u potpisu neko iz BiH.

Autori teksta: Ljubomir Todorović i Haris Čalkić